Digitalna transformacija je danas važnija nego ikada, kako za modernizaciju javnog sektora tako i za standardizaciju privatnog koji mora pratiti globalne trendove. Bitno je stalno imati na umu da digitalna transformacija, koliko god komplikovano zvuči, nije kvantna fizika već nasušna potreba svih učesnika društva kako bismo poboljšali kako kvalitet poslovanja tako i kvalitet života građana.
Digitalna globalizacija, koja je posledica neprekidnog razvoja informacionih tehnologija utiče na reorganizaciju društva i globalne ekonomije, transformaciju i pojavu novih zanimanja, kreiranje bržeg i efikasnijeg sistema. Iz tog razloga digitalna transformacija mora biti kontinuitet i imperativ. Očigledno je da je u Crnoj Gori urađeno mnogo na postavljanju okvira za elektronsko poslovanja (pravnog, strateškog i institucionalnog), realizaciji ključnih e-Government projekata (elektronska fiskalizacija, eID…), ali naš sistem to ipak ne reflektuje i postavlja se – pitanje zašto ova nefunkcionalnost?
Proces digitalne transformacije mora pratiti izgradnja digitalnih vještina. Postoji veliki digitalni jaz kako među mlađom populacijom, tako i među sveukupnim stanovništvom, kada je u pitanju korišćenje ICT tehnologija, stoga je neophodno početi od obrazovanja i uvesti učenje ICT-a i digitalnih vještina u okviru svih nivoa obrazovnog sistema, kako bismo imali kadrove, ne samo sa umijećem digitalnih vještina, već spremne za tržište rada koje vapi za pojedincima ovog profila.
Prema kompasu koji je Evropska unija prezentovala kroz viziju i put digitalne transformacije do 2030. godine, prepoznate su četiri ključne tačke – razvoj vještina, postojanje sigurne i održive infrastrukture, digitalna transformacija biznisa, odnosno privrednog sektora kao nosioca ekonomskog razvoja i digitalna transformacija javne uprave sa ciljem da 100% javnih usluga bude digitalizovano.
Pomenuti segmenti se ne mogu posmatrati samostalno, jer skupa čine kompleksnu cjelinu, usmjerenu ka postavljanju sistema vrijednosti koji će stvarati društvo u kom će građani biti u fokusu, poštujući osnovna prava kao što su sloboda izbora, inkluzivnost, garantovanje bezbjednosti, sve sa ciljem povećanja učešća i i održivosti.
U Crnoj Gori je u protekle dvije decenije donešen veliki broj zakona, podzakonskih akata koji se tiču regulacije oblasti digitalne transformacije, koji su uglavnom usklađeni sa legislativom Evropske unije. Ipak, iako su u teoriji principi djelovanja jasni, normativno definisani, primjena u praksi je drugačija.
Za brojne dozvole i papirologiju, i dalje je potrebno da fizički odete na šalter, najčešće u čuvenu “Limenku”. Vrijeme provedeno u čekanju potrebnih dokumenata najčešće se mjeri satima, a ukoliko sve to pomnožimo sa brojem fizičkih i pravnih lica koja svakodnevno prolaze kroz ovaj proces – dobijamo nepovratno izgubljene neograničene količine ključnog resursa – vremena, a samim tim i novca.
Javne uprave naprednih, tehnološki razvijenih zemalja, sve se više opredjeljuju za modele funkcionisanja koji su usmjereni na građane i privredu, kako bi se optimizovali procesi, pojednostavilo i uskladilo pružanje usluga sa realnim potrebama i očekivanjima građana i privrednog sektora. Svakodnevna komunikacija građana sa javnom upravom je neizbježna, zahtijeva vrijeme koje nekada nemamo, a često podrazumijeva i dodatne troškove. Digitalizacijom servisa i njihovom personalizacijom, građanima se olakšava pristup uslugama, čineći servise efikasnijim, što posredno povećava efektivnost i efikasnost javne uprave na svim nivoima.
Digitalizacijom javne uprave postiže se viši stepen pristupačnosti uslugama, pruža se prilika za dodatnu edukaciju službenika koji će biti podrška građanima, obezbjeđuje se visok nivo standarda javnih usluga, povećava se procenat povjerenja u institucije, a ništa manje važno - povećava se transparentnost, te unapređuje efikasnost institucionalnih reformi.
Najnapredniji načini za pružanje javnih usluga danas su oni koji se zasnivaju na principu jednošalterskog sistema “One Stop Shop”. Model podrazumijeva da se više usluga vrši putem jedinstvenog elektronskog portala ili jedinstvenog administrativnog centra – što obezbjeđuje zadovoljstvo građana, uz brže i efikasnije zatvaranje birokratskih procesa.
Činjenica je da se procesom digitalizacije ne mogu obuhvatiti svi članovi društva, te da će uvijek postojati određeni broj građana, ali i vrsta usluga koje se moraju neposredno realizovati. Ipak, ono što se može uraditi u pomenutim situacijama je predviđanje pomenutog prilikom optimizacije usluga, odnosno – omogućiti da u ovakvim situacijama uvijek na raspolaganju imamo obučene službenike koji mogu pomoći u realizaciji zahtjeva.
Pomenuli smo da je u prethodnom periodu unaprijeđen normativni okvir koji se tiče oblasti primjene digitalizacije u poslovanju, odnosno digitalne transformacije poslovanja sa ciljem pokretanja usluga sa bilo kojeg mjesta i optimizacije poslovnih procesa svih učesnika, kako javne uprave koja pruža usluge, tako i građana koji moraju uslugu javne uprave ostvariti.
Trenutna situacija pokazuje da ne možemo govoriti o cjelokupnoj digitalizaciji javne uprave, jer je i dalje u pojedinačnim instutucijama stanje raznoliko - od onih koje su svoje usluge u potpunosti digitalizovale korišćenjem digitalnog identiteta, do onih koji i dalje izričito zahtijevaju fizički dolazak na šalter.
Za ostvarivanje prava u okviru brojnih servisa – kao što je na primjer ostvarivanje prava za određena socijalna davanja, zahtijeva se dostavljanje seta dokumenata, koje izdaje druga institucija javne uprave. Ovakve situacije nisu zahtjevne samo za korisnike usluga, već i dodatno opterećenje za zaposlene, te predstavljaju i rizik kada je riječ o zaštiti podataka. Sve pomenuto nastaje kao posljedica nedostatka interoperabilnosti, koja je u našoj zemlji, iako normativno prepoznata, na teretu građana zbog činjenice da se u praksi – skoro pa uopšte ne koristi.
Prvo što bi trebalo ukinuti u postojećem redoslijedu koraka je dostavljanje dokumenata koje izdaje javna uprava – kako bi se građani rasteretili i procesi obrade zahtjeva maksimalno ubrzali. Ovakav postupak bi građani prepoznali kao brigu države o njihovim potrebama, uštedi sredstava i vremena koje se nepotrebno gubi u redovima ispred šaltera.
Razlog zašto proces digitalizacije, prvenstveno u odnosu sa građanima, kasni – nalazi se u definisanju prioriteta donosilaca odluka u odnosu prema ovoj sferi.
Ukoliko uporedimo usluge javne uprave na ljestvici digitalizacije u odnosu na one koje pružaju banke, telekomunikacione kompanije i slično – jasno je da korisnici tih usluga nemaju problem sa digitalnim veštinama, odnosno da se usluge koriste, što potvrđuje da kada javna uprava odluči sve što je moguće digitalizovati, digitallni jaz neće biti problem, ali se procesi moraju ubrzati.
U prilog ovoj tezi podijelićemo primjer Estonije – globalnog lidera u digitalizaciji javne uprave. Danas u Estoniji nije moguće digitalno završiti samo tri usluge – vjenčanje, razvod i kupovinu nekretnine. Sve ostalo možete uspješno sprovesti elektronskim putem! Da bi se dostigao ovaj stepen digitalizacije, neophodan je jasno definisan proslovni proces koju omogućava primjenu savremenih tehnologija u realizaciji servisa javne uprave i da ove aktivnosti imaju status visoke prioritetnosti.
Vrijeme iza nas je pokazalo da je problem u neadekvatnoj koordinaciji aktivnostima na digitalnoj transformaciji. U skladu sa EU mapom puta digitalne transformacije do 2030. godine, koja jasno prikazuje četiti ključna elementa za realizaciju procesa digitalne transformacije (digitalne vještine, digitalna infrastruktura, digitalna transformacija biznisa i javne uprave), mi u Crnoj Gori ove četiri oblasti moramo unaprijediti i njihovim razvojem koordinirati institucionalno uspostavljanjem tijela Vlade Crne Gore na čiijem čelu je potrebno da bude poznavalac prilika u oblasti digitalizacije javne uprave, normativi, stanju informacionih sistema, postulatima digitalne transformacije i dr.
Pored jasno definisane institucionalne nadležnosti u oblasti digitalne transformacije potrebno je formirati koordinaciono tijelo koje bi sačinjavali predstavnici vlade, rukovodioci informacionih sistema organa javne uprave, te predstavnici ICT zajednice.
Kompletan proces digitalne transformacije bi morao biti podržan od strane premijera, kako bi se uz njegovu punu podršku sinergijskim djelovanjem svih učesnika u procesu definisali set prioritetnih aktivnosti sa precizno određenim akcionim planom realizacije. Prilikom definisanja prioriteta, potrebno je voditi računa da one usluge koje građane najviše opterećuju – budu prioritet, te gradirati ostale na osnovu detaljnog pregleda servisa koji se pružaju na lokalnom i državnom nivou. Podrška od strane premijera je važan preduslov, ali ne i garant uspjeha ukoliko na čelu operativnog tima koji će biti motor efikasne digitalne transformacije ne bude iskusni profesionalac, koji dobro poznaje naš sistem, barijere i koji je već učestvovao u procesu digitalizacije. Uspješne evropske zemlje ukazuju da je potrebno okupiti profesionalce u okviru posebne institucije, npr. Agencije za digitalizaciju koja će biti operativno tijelo i garant uspjeha koncepta Digitalne Crne Gore.
Primjer koji nam je pokazao da se izuzetno kompleksan projekat može realizovati, čak i u uslovima pandemije, te da proces digitalizacije mora biti nezavisan od dnevno politčke situacije, je uvođenje elektronske fiskalizacije u promet proizvoda i usluga. Dobra analiza i normativni okvir su glavni preduslov za početak realizacije, što je upravo obilježilo proces razvoja sistema elektronske fiskalizacije.
Aktivnosti su započete u 2019. godini, a sistem je zvanično u produkciji od početka 2021. kada je započela mogućnost fiskalizacija računa korišćenjem fiskalnog servisa, dok je obavezna fiskalizacija započela 01.06.2021.
Elektronska fiskalizacija ograničava i mogućnosti nepravilnosti, imajući u vidu da Uprava prihoda i carina registruje i odobrava svaki fiskalni račun prije završetka fiskalne transakcije. To podrazumijeva potpunu otvorenost svih segmenata sistema, koji su javno objavljeni sa primjerima programskog koda za osnovne funkcionalnosti – što je značajno olakšalo IT kompanijama rad na programskom rješenju koje koriste obveznici fiskalizacije.
Dodatna vrijednost sistema elektronske fiskalizacije je i sadržina računa koja je normirana da obuhvati sve stavke – odnosno sve pojedinačne proizvode i usluge koje obveznici pružaju, odnosno prodaju, tako da Uprava prihoda i carina raspolaže sveobuhvatnom bazom podataka, koja će biti od ključnog značaja u procesu naplate poreza, kontrole prometa proizvoda i uvoza, inspekcijskom nadzoru i dr.
Registracija obveznika fiskalizacije se vrši potpuno elektronski i ni jedan poreski obveznik nije morao fizički doći u Upravu prihoda i carina kako bi regulisao početak fiskalizacije računa.
Primjer elektronske fiskalizacije prometa pokazao nam je kako jedna usluga unapređuje razvoj digitalnog društva u cjelini, prije svega korišćenje elektronske identifikacije, potpisa i pečata, kao i svih dodatnih usluga u cilju razvoja elektronskog poslovanja. Posebno su evidentne promjene u uvođenju fiskalnih računa prilikom bezgotovinskog plaćanja, imajući u vidu da u prethodnom periodu nije postojala obaveza izdavanja fiskalnih računa, kao što je bilo kod gotovinskog plaćanja. Fiskalizacija računa i slanje podataka iz faktura elektronskim putem Upravi prihoda i carina su korak ka uvođenju u poslovanje i dostavljanju elektronskih računa kupcima, u skladu sa Zakonom o PDV-u i regulativama kojima se uređuje elektronsko poslovanje. Količina i vrste podataka koje sada Uprava prihoda i carina prikupljaju su potencijal koji ima ogromnu vrijednost i koji dodatno vrijednost jednog ovakvog digitalnog rješenja povećava.
Pandemija je evidentno ubrzala digitalnu transformaciju društava. To potvrđuje i činjenica da sve analize iz oblasti pokazuju da su digitalna preduzeća u pandemiji bila produktivnija, inovativnija i uspješnija od “nedigitalnih”, jer su iskoristila priliku za ubrzanje svojih digitalnih procesa. Prema istraživanjima Evropske investicione banke, među preduzećima u EU 26% nije investiralo u digitalnu transformaciju, dok je sa druge strane 61% preduzeća u EU već usvojilo napredne digitalne tehnologije. Tokom pandemije digitalizacija je bila presudna za opstanak i to je sada ono što je postala „nova stvarnost“ kojoj svi treba i moramo da se prilagodimo da bismo opstali na tržištu, a u krajnjem ona je esencijalna da bismo ubrzali ekonomski rast naše države.
Kao primjer navodimo zaključke Evropske investicione banke o napretku evropskih zemalja u različitim segmentima digitalne transformacije: u 2021. godini, Finska i Malta su bile dvije najdigitalnije zemlje, zatim Danska, Austrija, Holandija i Švedska – Češka po korišćenju naprednih digitalnih tehnologija, Finska po digitalnoj infrastrukturi i primjeni formalnog strateškog praćenja poslovanja, koje je pokazatelj upravljačkih praksi, Austrija po usvajanju digitalizacije tokom pandemije koronavirusa, Kipar po investicijama u softver i podatke i Švedska po ulaganjima u obuku zaposlenih.
Crna Gora mora pratiti trendove transformacije zemalja EU kao vodič kako da najbolje iskoristi svoje već započete digitalne procese i kojim putem da se kreće. Kao što smo i naveli na početku, ulaganje u digitalne vještine na svim nivoima, podizanje svijesti o važnosti digitalne transformacije, otvaranje fondova i finansija za razvoj digitalizacije na nivou Vlade i povezivanje javnog i privatnog sektora na projektima razvoja lokalnih digitalnih sistema i interoperabilnosti su ključ za dalji razvoj ka uspješnom ostvarivanju digitalne transformacije naše zemlje.